Trgovinski ratovi Amerike kroz istoriju

Trgovinska politika je oduvijek bila teško pitanje za vlade.

U modernoj eri, mnogi ekonomisti tvrde da smanjenje prepreka međunarodnoj trgovini, kao što su tarife ili ograničenja na izvoz, može da donese korist svim stranama. Međutim, nacionalne vlade se često suočavaju sa političkim kompromisima između povećanja trgovine i zaštite domaće industrije.

Kada se tako nešto dogodi, barijere koje nameće jedna zemlja mogu da navedu njene trgovinske partnere da odgovore sopstvenim mjerama, što dovodi do eskalacije poznate kao trgovinski rat.

Tokom Hladnog rata i kasnije, Sjedinjene Države su često posmatrane kao šampion slobodne trgovine i predvodile su nastojanja da se uspostavi Svjetska trgovinska organizacija 1995. godine. Ali kao i mnoge druge zemlje, SAD su se periodično uključivale u vlastite trgovinske ratove, kako nedavno, tako i ranije - u daljoj prošlosti.

Početkom 20. vijeka SAD su napravile ogroman ekonomski napredak. Ali kada je 1929. počela Velika depresija, Kongres - kojim su dominirali republikanci - pokušao je da teško pogođenim američkim farmerima pomogne korišćenjem tarifa na uvezenu robu, kako bi ih zaštitio od strane konkurencije.

Ekonomisti i poslovni lideri protivili su se toj ideji, ističući da SAD već imaju trgovinski suficit, sa više izvoza nego uvoza. Ipak, predsjednik Herbert Huver je 1930. godine potpisao zakon kojim je oporezovano gotovo 2.000 vrsta uvoza, po stopama većim od 50% - što je među najvišim stopama u istoriji SAD.

Usvajanje zakona je odmah izazvalo negodovanje najvećih američkih trgovinskih partnera, a njih 10 je donijelo mjere odmazde. Francuska je nametnula visoke dažbine na automobile američke proizvodnje, a Kanada je povećala tarife na mnoge američke proizvode, istovremeno ih snižavajući za britansku robu. U zemljama poput Italije i Švajcarske takođe je pozivano na bojkot svih američkih proizvoda.

Uz mjere odmazde, na ekonomske prilike je uticala i Velika depresija, pa je u narednih nekoliko godina američki izvoz smanjen za 66%.

Tarife je na kraju, 1934. godine, ukinuo predsjednik Frenklin Delano Ruzvelt, koji ih je zamijenio bilateralnim sporazumima o kojima su direktno pregovarale pojedinačne zemlje. Smut-Hauli zakon o tarifama od tada se navodi kao primjer štetne trgovinske politike.

Posle poraza Japana u Drugom svjetskom ratu, Sjedinjene Države su bile garant za odbranu te zemlje, istovremeno ohrabrujući njen industrijski i ekonomski razvoj, kao protivtežu širenju komunizma u Aziji.

Ali ta strategija je funkcionisala previše dobro. Uz pomoć protekcionističke ekonomske politike i povoljnog kursa prema američkom dolaru, Japan je postao sila u izvozu skupljih proizvoda, kao što su automobili i elektronika. Do sredine 1980-ih, trgovinska neravnoteža SAD sa Japanom iznosila je više od 40 milijardi dolara, ili skoro jednu trećinu ukupnog trgovinskog deficita SAD, što je podstaklo strah od japanske ekonomske dominacije.

Za rješavanje trgovinskog deficita pokušano je nekoliko diplomatskih pristupa. Budući da se Japan oslanjao na SAD za svoju odbranu, dobrovoljno je pristao na ograničenje izvoza automobila i čelika, čak i nakon što su SAD uvele carine na japanske čipove.

U međuvremenu, multilateralni sporazum Plaza, potpisan 1985. u hotelu Plaza u Njujorku, bio je pokušaj da se poveća američki izvoz, dozvoljavajući dolaru da izgubi na vrijednosti u odnosu na druge valute.

Uprkos ovim pokušajima, trgovinski deficit sa Japanom ostao je visok tokom 1980-ih. Na kraju, to nije riješeno trgovinskom politikom, već širim ekonomskim faktorima, jer su prenaduvane cijene japanske imovine 1990-ih godina rezultirale ekonomskom stagnacijom koja je trajala više od decenije.

Tokom 20. vijeka, globalnim tržištem banana dominirale su kompanije iz Centralne i Južne Amerike, povezane sa SAD. Međutim, EU je odredila povoljne kvote za banane uvezene iz bivših kolonija na Karibima.

To je dovelo do toga da su pet latinoameričkih zemalja i SAD podnijele žalbu 1993. godine, a Svjetska trgovinska organizacija je četiri godine kasnije presudila u njihovu korist. Iako je EU promijenila svoja pravila, ovaj postupak se smatrao uglavnom kozmetičkim potezom, koji nije rješavao ključna pitanja.

Kao odgovor, SAD su uvele trgovinske sankcije evropskim proizvodima u ukupnom iznosu od skoro 200 miliona dolara.

Spor je trajao još jednu deceniju, a konačno je riješen 2009. godine. EU je pristala da snizi tarife na uvoz banana iz Latinske Amerike, dok su karipske zemlje nastavile da imaju bescarinski pristup tržištu EU, uz jednokratnu isplatu od EU, s ciljem nadoknade troškova povećane konkurencije.

Američka proizvodnja čelika, koja je nekada činila više od polovine globalne proizvodnje, suočavala se sa problemima od 1980-ih, te je pala na manje od 10% do početka 2000-ih. Kao odgovor na lobiranje industrije, administracija Džordža Buša je 2002. godine na uvozni čelik nametnula „zaštitne“ tarife do 30%.

Ovaj potez izazvao je negodovanje američkih trgovinskih partnera kao što su Južna Koreja, Rusija i EU, koje su odmah iznijele prijedloge za uzvratne tarife na američku piletinu, tekstil i avio kompanije.

Dodatno, tarife su podigle cijene za američke industrije koje su kupovale čelik iz inostranstva, što je dovelo do gubitka koji se procenjuje na skoro 200.000 radnih mjesta u tom sektoru - više od ukupnog broja zaposlenih u američkoj industriji čelika. Svjetska trgovinska organizacija je 2003. godine presudila protiv tarifa i one su ubrzo posle toga ukinute.

Nakon što se Kina otvorila svjetskim tržištima i ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine, postala je proizvodni i izvozni gigant, akumulirajući trgovinski suficit sa Sjedinjenim Državama.

Ovo je dugo zabrinjavalo američke političare poput predsjednika Donalda Trampa, koji je optužio Kinu da koristi prednost američke otvorene trgovinske politike, krade intelektualno vlasništvo i da je odgovorna za gubitak radnih mjesta u američkim proizvodnim sektorima.

Tokom svog prvog predsjedničkog mandata, koji je počeo 2017. godine, Tramp je uveo široke tarife na kinesku robu, uključujući potrošačku elektroniku, medicinske uređaje i mehaničke dijelove. Kina je uzvratila tarifama na američku industriju automobila i na poljoprivredu, a posebno je uticala na američku industriju soje.

Tenzije su se ublažile pred kraj Trampovog prvog mandata, jer je Kina pristala da ublaži pravila vlasništva za kompanije koje primaju strane investicije, a Trampova administracija je suspendovala dodatne planirane tarife. Međutim, administracija Džoa Bajdena, koja je naslijedila Trampa, nije ukinula njegove početne tarife, te je uvela dodatna trgovinska ograničenja, poput ograničenja na izvoz i zabranu investicija.

Trgovinski rat između SAD i Kine nastavio se u Trampovom drugom mandatu, a predsjednik je najavio tarife od 10% na kinesku robu ubrzo posle preuzimanja dužnosti. Tramp je takođe uveo tarife od 25% za Meksiko i Kanadu - druge najveće američke trgovinske partnere i bliske saveznike.

Ciljanje na saveznike tarifama nije bez presedana, kao što pokazuju prethodni sporovi sa Japanom i EU. Ali trenutni krug tarifa obuhvata i faktore izvan trgovine.

Posle inicijalne najave tarifa, nedugo po preuzimanju funkcije, a potom i razgovora sa kanadskim i meksičkim liderima, Tramp je najavio da će pauzirati primjenu tarifa u zamjenu za obaveze koje su obje zemlje preuzele u pogledu bezbjednosti granica i sprečavanja prekograničnog šverca droge - što su ključna pitanja na dnevnom redu predsjednika.

Kako se međunarodni konsenzus o slobodnoj trgovini raspliće, trgovinska politika postaje sredstvo kojim pokušavaju da se postignu širi politički ciljevi.