Dokumentarni serijal:
Selefije u Bosni i Hercegovini

Rat u Bosni i Hercegovini, privukao je na stotine stranih dobrovoljaca koji su ratovali na svim zaraćenm stranama. Arapski dobrovoljci sa sobom su donosili i nova vjerovanja za bosansko/hercegovačke Muslimane.

Ratom razorena zajednica bila je plodno tlo.

“U takvom kontekstu je to, za ljude koji žele uvesti tu vrstu ideja, najpodesniji kontekst. Jer sve se urušilo,” kaže profesor Vlado Azinović, ko-autor studija “Zov rata u Siriji”. On podsjeća kako su strani mudžahedini počeli stizati u srednju Bosnu 1992. godine s ciljem da pomognu svojoj “muslimanskoj braći” u borbi protiv srpskog agresora.

Vjerska solidarnost sa ugroženim bosanskim Muslimanima bila je – kaže novinar Islamske informativne novine “Preporod”, Mirnes Kovač – jak mobilizirajući motiv.

Na mjestu prve mudžahedinske baze ostali su samo napušteni i demolirani objektiu kojima su mudžahedini svojedobno spavali i jeli. Vjerske molitve i vojnu obuku obavljali na otvorenom.

Prijeratni vlasnici imanja u ruralnim krajevima u srednjoj Bosni, nisu se vratili ni nakon četvrt vijeka.

Odakle mudžahedini u Bosni?

Islamski dobrovoljci, indoktrinirani EL Mudžahid propagandom, dolazili su prvenstveno iz zemalja Magreba i sa Srednjeg istoka. U arhivskim dokumentima piše kako su se znatno razlikovali od lokalnog stanovništva. I po izgledu i po načinu borbe.

“Ti ljudi su došli sa svojim agendama, sa svojim idejama i ideologijama,” kaže Kovač.

“Pitanje je koliko su mudžahedini došli sasvim sami, koliko im je u tome pomognuto, koliko su ohrabreni da dođu. Koliko su neke isporuke oružja i novca bile uvjetovane time da i ti ljudi uđu unutra. I to su stvari koje, čini mi se, ni na akademskoj, ni na policijsko-informativnoj ravni ni do danas nisu do kraja raščišćene,” kaže Vlado Azinović.

Pred kraj rata, austrijski istražitelji, u Beču su lociralii i organizaciju putem koje su mudžahedini ali i velike količine oružja stizali u BiH. Riječ je o organizaciji Third World Relief Agency (TWRA) koju su 1987. Osnovale sudanske diplomate. Cilj joj je bilo pružanje pomoći obnovi islama u Istočnoj Evropi i zemljama Sovjetskog Saveza. Međunarodni istražitelji utvrdili su da je kroz račune te organizacije samo za vrijeme rata u BiH prošlo 350 miliona dolara.

U suđenjima za ratne zločine u Hagu, grupi koja je organizovana u kampu u Poljanicama, pripisuju se desetine, do danas nekažnjenih ubistava i mučenja ratnih zarobljenika i civila.

Iako je utvrđeno da su u vrijeme boravka u kampu mudžahedini djelovali u sadejstvu sa bosanskohercegovačkom Armijom, sud u Hagu nije uspio utvrditi hijerarhiju i liniju komandovanja prije avgusta 93. godine.

“Pročišćavanje” bosanskog Islama

El Mudžahid propaganda je u to vrijeme aktivno promovirala posjete mudžahida logoru Armije BiH, navodeći kako su mudžahidi obilazili vojnike “da se upoznaju sa njima i da prošire njihovo znanje o Islamu.”

“Oni bi da operu, to jest da pročiste bosanski Islam od tih lokalnih specifičnosti. Njihova ideja je da svi Muslimani na svijetu budu isti i da se ponašaju prema onome kako su se ponašale prve tri generacije Muslimana,” kaže Edina Bećirović.

Prva mudžahedinska baza u BiH je nakon godinu napuštena. Od avgusta 1993. godine, do kraja rata, odred El Mudžahid i formalno je potčinjen Armiji Bosne i Hercegovine.

Štab je premješten u Zenicu a procjenjuje se da je kroz tu jedinicu u toku rata prošlo izmedju hiljadu i tri hiljade boraca.

Dejtonski sporazum koji je pred kraj 1995. okončao rat, izričito je zahtjevao da strani borci napuste zemlju. Jedan broj mudžahida, ostao je, i sa domaćim stanovništvom počeo stvaratii selefijske zajednice u brdskim selima.

Izdvojene, zatvorene i zapuštene sredine u ekonomskom, materijalnom, socijalnom, intelektulanom, obrazovnom i opće-odgojnom smiislu, po riječima Mirsada Abazovića, profesora Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije otvorile su prostor za utjecaj manipulatora.

U decenijama koje su uslijedile, Bosna i Hercegovina prešla je put od zemlje u koju su strani borci dolazili, do zemlje koja je počela da proizvodi i izvozi svoje mudžahedine.

Prvi odlazak iz BiH na sirijsko ratište lokalne sigurnosne službe zabilježile su u februaru 2012. godine. U naredne tri godine prema Siriji su se zaputile desetine porodica i pojedinaca.

“Nisam siguran da su ti ljudi odlazili tamo ni isključivo da bi ratovali, ni da bi ih neko zvao teroristima, ni da bi postajali teroristi. Oni su naprosto u velikom broju slučajeva vjerovali da idu u ispunjenje jedne vjerske misije,” kaže profesor Vlado Azinović.

Propaganda takozvane Islamske države pozivala je Muslimane, i posebno pripadnike selefijske zajednice, da “iskoriste priliku i dođu na teritoriju gdje neće biti progonjeni, gdje će slobodno moći da ispovjedaju svoju vjeru, nose brade, nikabe…

Ti koji su otišli, kaže professor Azinovič, radili su ono što je i Poslanik Islama sam uradio 622. godine kada se preselilo iz Meke u Medinu. “Iz jedne zajednice koja ga je progonila, koja je bila nevjernička, došao je u novu zajednicu vjernika koju je tamo uspostavio. Ti su ljudi doživljavali pozive ISILA kao poziv da učine Hidžru,” kaže Azinović.

“Zemlja snova”

Mnogi su vjerovali da idu u zemlju snova, u kojoj vladaju islamski propisi.

“Dobar dio tih ljudi najčešće je dolazio iz nekih potpuno zabačenih marginaliziranih sredina, pa ako hoćete, i porodica. Vrlo često iz nefunkcionalnih porodica. Vrlo često iz porodica sa izraženom prošlošću obiteljskog nasilja. Imate jako puno povratnika u kriminal. Ljudi sa višestrukim kriminalnim dosijeima, pravomoćnim presudama. Imate ljudi koji su agresivni bili i ponašali se mimo normi društvenih i prije odlaska u Siriju i Irak. A imate i ljudi koji su iz stabilnih porodica, u kojima je bilo i dovoljno novca,” kaže Azinović.

Propaganda takozvane Islamske države je, istovremeno, tražila da se u rat protiv njenih neprijatelja, uključe i “oni koji ne mogu i imaju opravdan razlog (što ne mogu da se pridruže u Siriji).” Video poruke, distribuirane putem društvenih medija, pozivale su na gerilske napade i u Bosni, a prijetnje bombaškima napadima bile su uperene prema svima.

“Svašta se govorilo o tom ratu u Siriji. Otišao sam da vidim šta se to dešava. I vratio se nakon 50 dana, 2013. Godine,” kaže Ibrahim Delić, jedan od selefijskih učenjaka u BiH. Kreće se uz pomoć štaka. Odlaske mladih u Siriju brzo je, kaže, primjetio.

“Sve su to ljudi spontano radili. Pa ja sam pozivao u Islam i znao sam neke od te omladine što su odlazili. Niko se meni nije obraćao, jednostavno ljudi su se snalazili. Prelazili preko granica, povezivali se preko interneta, preko Facebooka Ja sam htio da vidim šta se tamo dešava. Došao sam i tamo sam vidio puno Bosanaca.”

Anes Čengić, načelnik Odjeljenja za borbu protiv terorizma Federalne uprave policije kaže da se jedan dio bosanskih ratnika borio sa Pešmergama, dio sa pripadnicima tzv. Islamske Države, a dio je bio u jedinicama Al Nusre.

Vrijeme zbunjenosti

Ibrahim Delić je u to vrijeme putovao sam od grada do grada da “priča ljudima o odbrani Sirije od režima Bašar Al Assada”.

“Allah volio one koji se na njegovom putu bore, kao bedemi čvrsti. To jeste, nema razilaženja na ovom putu braćo.” To su riječi su Ibrahima Delića upućene bosnanskim ratnicima sa govornice u Siriji 2013.

Jedinstva na koje je pozivao tada, nije bilo. Naprotiv.

“Jedne prilike sam tu boravio, i došao je neki Arap. Obraćao se drugima, da su ih na punktu zaustavili, dvojicu su ubili, jednog su odveli. Pare su im uzeli. Neka muslimanska jedinica. Poslije je i došlo i do (međusobnog) rata. Ja sam vidio da će doći do sukoba i rekao sam – ja odlazim,” kaže Delić.

Najveći broj od skoro 70 ljudi iz BiH koji su do sada poginuli, nije poginuo u borbama ni protiv Šiita ni protiv Asada, nego su najčešće ginuli u međusobnim sukobima vojnih frakcija u kojima su sami bili. Nakon početka tog sukoba 2014. godine, značajno je opao broj ljudi koji su (iz Bosne) putovali u Siriju i Irak. To se u tom trenutku zvalo Fitna – vrijeme zbunjenosti. Nije se znalo ko je ko.

Odlasci na sirjiska ratišta prije tri godine stavljeni su sa druge strane zakona. Povratnike čeka suđenje i kazna – ako je suditi prema više od dvadeset presuda – od godinu do tri godine zatvora.

Ibrahim Delić: “Kad sam se vratio, neki su me ljudi pitali šta misliš. Ja sam rekao – ostani kod kuće, sjedi, uči svoju vjeru. Služi Allaha. Rekao sam davno, što se tiče Bosne ili bilo gdje, nisam za to da se ljudi dižu u zrak. Ja sam protiv toga bio od početka do kraja. Dok god sa sobom imam pušku i jedan metak ja sam zato nisam. Niti sam za to da se prave u nekim državama pobune ili neke akcije, kao u Londonu, Parizu i slično.”

Naš sugovornik, Ibrahim Delić, čeka služenje dvogodišnje zatvorske kazne.

Iza rešetaka

Video objavljen 2012. godine pokazuje osobu koju je država označila kao jednog od najvećih propagatora odlazaka u Siriju. Zove se Husein Bilal Bosnić.

Četiri godina poslije Bosnić je u zatvoru i služi 7 godina.

U presudi je navedeno da je, između ostalog, “izvlačio iz konteksta svete knjige pojedine citate koje je potom vještom jezičkom formulacijom otvoreno zloupotrebljavao.”

Organi vlasti, kaže Anes Čengić, “vodi računa o ljudima za koje postoje indicije da odlaze na strana ratišta i o ljudima koji su pokazali neko radikalno ili ekstremno djelovanje”.

U 2016. nisu zabilježeni odlasci na sirijska ratšta. Sistem u državi postoji, kaže Čengić, razmjena podataka postoji i možemo izaći na kraj sa tim stvarima koji se tiču radikalizma i ekstremizma.”

Selo Karavlasi postojalo je do rata u Bosni i Hercegovini. Deset godina poslije, njegovi prijeratni stanovnici kuće su prodali današnjim žiteljima.
Ime sela je promijenjeno u Gornja Maoča. U deset godina koje su uslijedile, dobilo je epitet najradikalnijeg u zemlji.

“Mi jesmo radikalni u smislu da se držimo namaza, trudimo se koliko god smo u stanju da ne kršimo Allahove propise. U tom smislu jesmo radikalni. A ekstremizam je nešto što je pokuđeno Islamom,” kaže jedan od žitelja Edis Bosnić.

Bio je ovo prvi put da je u Gornjoj Maoči prespavati i jedan novinar. Stanovnici su odobrili boravak autoru serijala pod uslovom da se drži pravila koja vladaju u selu. Zabranjeno je – zadirati u privatnost posjeda, snimati i obraćati se ženama.

Islamski propisi i hipoteka prošlosti

Selo Gornja Maoča je od Sarajeva je udaljeno 160 kilometara. Od najbližeg mjesta do sela je desetak minuta vožnje makadamskim putem. U selu – tridesetak naseljenih kuća, dva objekta za molitvu koje zovu džamijama, i škola.
U selu se danas živi po islamskim propisima ali i pod hipotekom prošlosti.

Mevlid Jašarević, napadač na američku ambasadu u Sarajevu, u svoj teroristički pohod krenuo je upravo iz Gornje Maoče, gdje je boravio kao gost.

Nusret Imamović, koji je do prije 4 godine predvodio ovu zajednicu, danas je u Siriji i na američkoj listi natraženijih terorista. Nakon njegovog i odlaska još nekoliko ljudi, selo se smirilo, tvrde policijski izvori. Promijenio se i stav prema odlascima u Siriju.

“Ako se spalo na to da muslimani iz Bosne trebaju da im pomažu tamo, onda je to stvarno nezavidno stanje muslimana na tom području. A ako je stvarno ta potreba, da su muslimani iz Bosne potrebni da pomognu muslimane Sirije, smatram da nema nikakve smetnje čak i ako ovosvjetovni zakoni zabranjuju.”

Više od stotinu djece

Tridesetak porodica koje ovdje žive bave se stočarstvom i poljoprivredom. Imaju više od stotinu djece. Djeca čine više od dvije trećine seoske populacije.

“U selu u kojem sam ja živio – dvanaestoro, trinaestoro, desetoro – skoro svaka kuća je imala toliko djece. Niko nije umro od gladi. A smatramo da je danas daleko preče da imamo djecu nego što je to bili prije 40-50 godina,” kaže Bosnić.

Edis Bosnić, selefija iz Gornje Maoče: “Oženjen sam, osmoro djece imam. Ja sam ocijenio da mi je ovdje najlakše biti Musliman. Da najmanje ima utjecaja koji me sputavaju s tog puta. “Svaki roditelj ima neke planove za svoju djecu. I ja imam planove da moja djeca slijede ovaj put na kojem sam ja, pa sam gledao da ograničim bilo kakve negatvne uticaje, koji će moju djecu, uključujući i mene i cijelu porodicu, odvratiti od zamisli koju ja imam u glavi, a to je da proživim ovaj život kao jedan Musliman”

U selu je i javna osnovna škola. Pored nje, objekat za molitvu učenika. Nakon završetka osnovne škole, djeca iz selefisjke zajednice uglavnom ne nastavljaju školovanje u javnom obrazovnom sistemu.

Bosnić, pak, tvrdi da zajednica nije izolovana.

“Trgujemo, poslijemo s ljudima, ženimo se između sebe. Ženimo njihove kćeri udajemo naše žene za prikladne momke. Nikad nije bilo neke izolovanosti,” kaže Bosnić.

Žitelji Gornje Maoče ovih dana primjećuju i slabiji policijski nadzor.

“Sad u zadnje vrijeme kako je došlo do promjene vlasti u Brčkom nema nikakvih problema. Ja sam razgovarao sa nekim od tih policajaca i pitao ih – gdje ste, mi vas se poželili. Oni su znali da ovdje stoje danonoćno, nekad sa puškama. Vozila pregledali, psihički pritisak su vršili. I onda najednom su prestali. Druge vlasti, drugi interesi. Upali ljudi u kredite velike, znaju da čine nepravdu ali moraju i oni od nečeg da žive”

Šta kad se šerijatski i svjetovni zakon sudare?

“Kad je u koliziji svjetovni zakon sa Šerijatom, naš prvi izbor je Šerijat. Osim ako smo primorani da uradimo nešto što je suprotno Šerijatu. Primorani, pod prisilom”, kaže Bosnić.

Nastanak i razvoj selefijskih zajednica u Bosni i Hercegovini pratile su godine neslaganja i sukoba sa okolinom. Ključna razlika je različito tumačenje vjere.

U Gornjoj Maoči do danas nisu prihvatili autoritet Islamske zajednice koja okuplja Muslimane Bosne i Hercegovine.
“Koristim i ovu priliku, ako je moguće da oživimo taj dijalog. Da probamo da suzimo razlike među nama. Na žalost do sada nismo imali uspjeha.” kaže Bosnić.

Profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Mirsad Abazović, kaže kako su zatvorene “grupe”, koje se nazivaju ekstremnim i radikalnim, praktično grupe iz ekstremno siromašnih područja. Iz zatvorenih sredina – komunikacijski, obrazovno i ekonomski potpuno zapuštenih. Pripadnici tih zajednica su, kaže professor Abazović, praktično izvanredan predmet za manipulaciju.

Manipulacija prati selefije u Bosni i Hercegovini prati od samih početaka njihove vidljivosti u društvu. Manipulira se strahom a uz pomoć brojeva.

“Ta manipulacija brojevima je cijena koju BiH plaća,” kaže Anes Čengić. “Rijetko kada se dogodi da je neko došao konkretno sa pitanjem – bilo policijskim bilo drugim institucijama – o tim brojevima. U BiH imamo NATO, imamo EUFOR, imamo 12 policija, imamo vojsku…. Da li zaista neko misli da je moguće da postoje 103 kampa ili pola miliona radikalnih selefija, a da to sve ove obavještajne i policijske agencije ne mogu znati?”

Manipulacija strahom i brojevima

Jeziva prijetnja na Balkanu, Bosanski džihadisti poručuju: Trovaćemo i ubjati hriščane, Vehabije siju strah… Samos u neki od naslova koje smo redovno mogli naći na naslovnicama dnevne štampe.

“To je tema koja već 20 godina nakon rata, pogotovo nakon 11. septembra 2001. godine ima ogroman potencijal za dnevno-političku manipulaciju. Kako u ovom našem bosnasko-hercegovačkom kontekstu, tako u regionalnom. Naravno, imate primjere da se manipulira i na međunarodnom planu,” kaže profesor Vlado Azinović

Srđan Puhalo: “Svi imaju neku korist od manipulacije: političari; vlast; mediji, koji sa dva tri bombastolna naslova mogu da podignu čitanost; službe koje opravdavaju svoje postupke i rad strahom od selefija; građani koji više ne razmišljaju šta će jesti, kako se liječe, kako se školuju, već svi razmlišljaju o terorizmu.”

A manipulira se – kaže Srđan Puhalo, psiholog I autor studije “Selefije u BiH” – bez razlike odakle se manipuliše I ko spinuje. “Nema razlike kod srpskih, hrvatskih i bošnjaćkih medija. U pitanju su nijanse,” kaže Puhalo.

Brojne TV ekipe tragale su za pripadnicima vehabijskog pokreta, bilo je izvještaja o policijskim akcijama u kojima su pronađene “skice i šeme za izradu oružja za masovno uništenje.”

“Svi pišu o vehabijama, svi pišu o selefijama, svi pišu o teroristima, al kad pogledate te članke, vrlo malo imate taj neki drugi izvor. Njih vrlo malo iko išta pita,” kaže Puhalo.

Edis Bosnić kaže da je njegova zajednica u tom slučaju u neravnopravnom položaju jer nema mogućnost da saopšti svoje stavove.

“Vodimo računa šta će ljudi reći. Ali često nemamo modusa, nemamo načina da demantujemo tvrdnje, laži koje se iznose o nama,” kaže Bosnić.

Foto-safari u selefijskim zajednicama i priče o opstanku BiH

I strani mediji nerijetko dolivaju ulje na vartu koja podgrijava manipulaciju. Izvještaji stranih medija, u cjelosti ili prenešeni izvan konteksta, otvaraju lokalnim glasilima mogućnost da pišu i o tome kako “Bosanci izviđaju za Al Kaidu”, kako su “Al Kaidine samoubice, uoči napada na SAD, pričali o BiH”, ili kako su “Vehabije prijetnja za novi rat u BiH”.

“Radio sam sa stranim novinarima koji su ovdje dolazili u neku vrstu foto – safarija. Otišli bi sa kamerama, posnimali po Gornjoj Maoči, tipično, ljude sa bradama i pokrivene žene, i onda na to iskonstruirali neku priču unaprijed smišljenu, sa kojom su i došli,” kaže Azinović.

Mirsad Abazović dodaje da se “onda preko govora o tim ekstremnim grupama, koje objektivno postoje, pokušava održavati status nemogućnosti života u BiH i – u krajnjoj instanci – nemogućnost postojanja BiH.”

“Optužiti u ovakvim okolnostima jedan cijeli narod je jako opasno”, ističe Mirnes Kovač, novinar Islamske informativne novine Preporod. ”Ja smatram da je ta politička zloupotreba danas vrlo opasna.”

“Određeni mediji promoviraju i tjeraju nas da mislimo da u svakom selefiji čuči potencijalni terorista. To naprosto nije tačno,” smatra Edina Bećirević. Ona u srpskom i hrvatskom nacionalizmu i selefizmu u suštini vidi zajedničku nit — svima bi odgovarala podjela BiH.

U informativnoj manipulaciji, manipulatori izvore često sakrivaju, proglašavajući ih neimenovanim ili bliskim službama sigurnosti. Nekredibilne osobe bez referenci za temu, često su predstavljeni kao stručnjaci.

Četvoromjesečna analiza pisanja dnevnih novina i online portala prezentirana u studiji Srđana Puhala, pokazala je nešto više od 1000 objava o tzv. “vehabijama”. Skoro pola objavljenih sadržaja bilo je u negativnom kontekstu, a petina je nosila senzacionalističke naslove.

Petinu objava odredili su negativni stavovi samih autora.

Najradikalniji su otišli, i neće se vraćati, mišljenje je koje vlada među stručnjacima. Pred bosansko-hercegovačkim društvom sada su izazovi deradikalizacije.

Anes Čengić, načelnik Odjeljenja za borbu protiv terorizma Federalne uprave policije, izazove deradikalizacije posmatra u referentnim sistemima politike i religije.

“Ako zamislimo gimnastičku gredu. Policija je ta koja hoda gredom. Na lijevoj strani imamo politiku a na desnoj religiju,” kaže Čengić.

Husein Kavazović, reisul-ulema Islamske zajednice BiH vjeruje da je jedan broj esktremnih grupa razumio poruku Islamske zajednice i da su ti ljudi ntegrirani

“Uvijek smo ostavili otvorena vrata. I danas su ona otvorena svima koji žele pristupiti Islamskoj zajednici. Poštujući pravo svakoga da izražava svoja vjerska ubjeđenja. Ali to mora biti potpuno transparentno. Svi moramo imati uvida u to ko šta ispovijeda. Pogotvo država mora imati uvida. Da se ne bi tamo razvijale ideje koje mogu naštetiti društvu.,I to je bio naš glas. Jedan broj njih je smatrao da treba ostati izvan Islamske zajednice. Radi se o nekih dvadesetak grupa”, kaže Kavazović.

Vlado Azinović podvlači da, u skladu sa svojim ljudskim pravima i slobodama, svi imaju pravo da vjeruju ili ne vjeruju u šta god žele.

Sa druge strane, Edis Bosnić kaže da selefijama smeta sekularno uređenje, ali da se ponašaju u okvirima legalnog.

“Svakako da nam smeta sekularno uređenje, ali nemamo načina da to promjenimo. To je u suprotnosti sa Islamom, ali bog nas duži da ga obožavamo onoliko koliko smo u mogućnosti. Nismo u stanju da to promjenimo, radimo u svom domenu onoliko koliko nam je to dopušteno,” kaže Bosnić.

“Pitanje je kako se postaviti kada sloboda vjeroispovjesti sugerira temeljne promjene društvenog ponošanja. Kada u nekim slučajevima ide protiv zakona. Kada promovira mnogoženstvo. Kada promovira ograničenja prava i sloboda za žene, djevojčice, djevojke. Kada se radi o glasanju, o školovanju, o putovanju, o bavljenju sporotom. To su sve stvari, na stranu sada zakoni, koje su direktno usmjerene protiv nečega što mi smatramo svojim načinom života,” kaže profesor Azinović.

Policija zna ko su radikali

Poslije dvadeset pet godina djelovanja – govore statistike – u Bosni djeluje dvadesetak selefijskih grupa, Radikalmi selefizam u zemlji, nakon početnog jačanja, danas se sveo na manji broj policiji poznatih pojedinaca.

“Nije pravi musliman samo onaj koji pusti bradu. Ima ljudi bez brade boljih od onih sa bradom. To je tako prezentirano. Brada i selefije. Nije tako. Znam ljudi doktora, ekonomista koji razmišljaju na islamski način, ali ne mogu popraviti stanje, pa to ide polako, Da ljudi dođu – ne do vehabizma i ekstremizma – nego da saznaju istinu”, kaže Ibrahim Delić, jedan od povratnika sa sirijskog ratišta.

MIRNES KOVAČ “Živimo u demokratskom društvu. Niko ne može osporiti nekim udruženjima da se okupljaju i da mlade sklanjaju sa ulice. Ali ono što moramo da spriječimo je da naša mladost ne ode na neke opasne puteve.”

Edina Bećirević naglašava da “mnogo veći broj bosanskih muslimana nije prihvatio selefijsku ideologiju”.

“Potrebno se zapitati zbog čega, s obzirom na to koliko je to još od 1992. jedan ozbiljan i veliki projekat,” kaže ona.

Ključevi deradikalizacije

Za Edinu Bečirević bitno je “na neki način odvojiti organizatore i finansijere selefizma od selefijskih običnih vjernika.”

“Potrebno je da se na visokom diplomatskom nivou donese odluka da se otvoreno kaže Saudijskoj Arabiji i još nekim zemljama koje finansiraju organizacije koje daju plate učiteljima u BiH da prestanu sa tim projektom, Jer on nije dobar za Bosnu i Hercegovinu”, kaže Bećirović.

Srđan Puhalo smatra da je “najgora moguća stvar – ljude stigmatizirati, izlolovoati i ne dati im da se vrate u normalan život, ako žele.”

Granica prihvatljivog ponašanja selefija je kažu stručnjaci, poštivanje zakona i propisa. Što važi i za sve druge građane i građanke.

“Svako bi trebalo da radi svoj posao najbolje što je moguće. Jedino taj način, čini mi se, vodi deradikalizaciji. Ne samo selefija,” smatra Puhalo.

Mirsad Abazović dodaje kakon se deradikalizacija može realizirati samo općom promjenom klime u Bosni i Hercegovini: “općim boljitkom, uvođenjem reda u poštivanje određenih vrijednosti, a ne forsiranjem izmišljenih vrijednosti.”